VLADIMIR DIMIĆ 33 GODINE ‘POTAJNO’ SADI STABLA PO ZAGREBU: DRVO ČINI RAZLIKU

Autor 29. kolovoza 2019.

Požari u svijetu globalna su stvar. Kako ih ugasiti prepustit ćemo Vladama država, no kako bismo smanjili devastirajuće posljedice istih kao pojedinci možemo učiniti jedno: zasaditi drvo.

Nikad aktualnija tema, nipošto manje aktualan sugovornik, uklizao je u eter GoldFM-a i odmah pojasnio tematiku:

‘Stablo uvijek ima energiju, sa stablima je mnogo lakše nego s ljudima’, rekao je Slavonac sa zagrebačkom adresom Vladimir Dimić našem Filipu Riđičkom gostujući u #GoldMorningu. Drveća po Zagrebu sadi jer na taj način želi vratiti nešto svojoj zajednici. Dimić je umirovljenik, velik ljubitelj glazbe, prije svega jazza i etna te mala ljudska enicklopedija, kako ga je opisala Riđičkova producentica Gabrijela nakon što je podvukla crtu ispod Showa.

FILIP: Poznati  ste kao čovjek koji je posadio tisuću drveća po Zagrebu i okolici i pročitao sam da ih je 600 preživjelo. Ja vas pak dočekam i nemam nijednu biljku u studiju, stvarno mi je neugodno…

VLADIMIR DIMIĆ: Mogu se složiti s tim, to su mi svi već rekli: stalno pričaš s novinarima, a nitko ti se nije sjetio pokloniti jednu sadnicu ili da oni zasade drvo, a svi smo kao sretni što se sadi.

FILIP: Mene ova situacija s Amazonom koja gori I Sibira koji je gorio ranije jako užasava i brine.

VLADIMIR DIMIĆ: Da vas podsjetim, gori i Angola u Africi, samo što to nitko ne spominje jer ljudima nije interesantno, a požari su tamo puno jači nego u Amazoni. Ali to definiraju kao normalno, nije normalno to.

FILIP: Mislim tu je i crkva Notre dame, neki ljudi se žale da se o Amazoni ne priča kao o Notre Dame.

VLADIMIR DIMIĆ: Notre Dame je kulturni spomenik, i jasno je da je to tako i da ih to pogađa, ali Amazona je puno važnija za zemlju, za nas.

FILIP: Što pojedinac može napraviti, može li jedno stablo napraviti promjenu?

VLADIMIR DIMIĆ: Naravno da može. Veliku promjenu. Dovoljno je da zasadite svake godine jedno drvo. Jedno u proljeće, jedno u jesen.

Kad sam ja krenuo 1986. godine, imao sam 33 godine i rodio mi se sin, i tada je bio Černobil. Shvatio sam da se ne možeš samo zezati i zabavljati u životu, već imaš i neku odgovornost, moraš nešto poduzeti za zemlju i sebe. Ja sam tada odlučio saditi stabla.

Od tada svake godine organiziram sadnju i sadim stabla. Novinari su bili fascinirani brojkama, ali normalno da kad toliko godina sadiš po 20 stabala godišnje,

da se nakupi brojka. Broj nije ni bitan, bitno je to jedno stablo, već će i ono učiniti razliku.

Nije jednostavno posaditi stablo, ja to sadim na zelenim površinama u Gradu Zagrebu. Nije to ništa ilegalno, već je to protiv procedure. Recimo, po projektu Zrinjevac posadi 35 stabala, od njih prežive dva. Kod mene ih preživi pedeset, i to je to, nije to strašno. Ja jesam intervenirao bez dozvole, ali na mjestima gdje se smije i treba intervenirati. Bili su članci s natpisima da je to ilegalno, nije, samo nisam slijedio neke procedure.

 

 

FILIP: Gabrijela i ja smo htjeli doći do službene izjave… koja je procedura za dobivanje dozvole? Tjedan dana smo zvali, a ni od koga nismo dobili odgovor, uporno su nas preusmjeravali.

VLADIMIR DIMIĆ: Ima prostora na kojima mogu biti stabla, nitko vam ne brani, oko vaše firme, oko kuće. A što se procedura i dozvola tiče, od njih čovjek odustane, jer predugo traju.

FILIP: U medijima sam vidio informaciju da su u Etiopiji u 24 sata posadili 350 milijuna sadnica. Bila je ogromna akcija jer su htjeli spasiti planetu. I sad je pitanje, ak ja posadim jedno drvo hoće li ono napraviti razliku i ako hoće koja je procedura da ga posadim?

VLADIMIR DIMIĆ: Ma možete vi posaditi jedno drvo, vi biste zapravo morali posaditi jedno drvo.

FILIP: Rekli smo onu japansku poslovicu: svaki čovjek mora napraviti dijete, napisati knjigu i posaditi drvo.

VLADIMIR DIMIĆ: Ja sam to sve napravio, još samo moram umrijeti.

FILIP: Pročitao sam negdje da su vam ukrali magnoliju.

VLADIMIR DIMIĆ: Odlučio sam posaditi magnoliju, netko je to uredno iskopao i odnio, valjda za svoj vrt, nije mi to smetalo. Više me boli kad netko odsiječe drvo, to je problem.

FILIP: Na siteu Zrinjevca postoji karta, koje drvo se gdje nalazi u Zagrebu, ako te zanima koje drvo ti je ispred haustora, tamo piše podatak.

Ne znam koliko je to realno, naravno, trebamo paziti i na alergene koji su u okolici u kojoj sadimo, treba zasaditi ono što na toj lokaciji smije i može biti, dakle, svakako bismo trebali otići stručnjaku na savjetovanje.

FILIP: Kava je procedura oko sadnje?

VLADIMIR DIMIĆ: Prvenstveno treba odlučiti, pronaći mjesto, informirati se koju sadnicu i kako posaditi. Vi udišete taj zrak, ako sve izgori, nećemo imati što udisati. A što daje kisik? Drvo. Vi da biste vratili dug za to što ste uzeli, morate posaditi drvo. Jedno drvo dovoljno je da četiri osobe dišu. Dakle, nećete samo pomoći sebi, već i svojim prijateljima. Nadalje, obično se na zelenim površinama radi o nekim drvoredima, čempresa naprimjer, a da bi to saznali, koje je drvo u pitanju, odete se savjetovati sa stručnjakom koja je vrsta drveta u drvoredu, možete odnijeti jedan list na testiranje. Odnesete ga u vrtni centar Zrinjevac i tamo će vam reći.

Zatim, morate nečime iskopati rupu, potom kupiti školovanu sadnicu u nekom rasadniku, to možemo u Zrinjevcu. Naravno, tu je i taj financijski element. U današnje vrijeme ne možemo govoriti ljudima da idu kupiti drvo, a nemaju ni za jelo. Danas sadnica košta oko 250 do 1000 kuna. Postoji više načina da dođete do sredstava za nju. Odreknite se cigareta, kave ili nekog drugog poroka. Možete kupiti sadnice na Zrinjevcu, oni će vam pomoći, kakva rupa treba biti, kakvo gnojivo.

Problem je i sadnice prevesti, jer ako to radi Zrinjevac onda to plaćate 300 kuna za jednu sadnicu. Znači morate preko prijatelja organizirati prijavoz, ovisi o količni drva. Ja sam ih znao i u kamionu voziti, a obično ih vozim u autu na suvozačevom mjestu, pa se ljudi znaju smijati.

Za jednu školovanu sadnicu poitrebno je iskopati rupu dimenzija 40x40x40 (širina, dužina, dubina). Oko zadnje sadnice, koju sam sadio u osnovnoj školi Jure Kaštelan, malo sam se zaribao, naime morali smo iskopati rupu 60 x 60 x 60 što nije mala stvar. U mojim godinama jedna dvije rupe izazivaju veliki problem, prije sam mogao zasaditi i deset sadnica u par sata.

Nakon toga o stablu se mora brinuti najmanje 6 mjeseci. Budio sam se u tri sata ujutro te izdvajao dva školska sata za njegu stabala. Svako stablo zalijem s 50 litara vode; Dopremim je kanisterima, vodom iz stana, možemo pronaći mjesta s vodom u gradu, no to sve nije na jednom mjestu, pa treba vremena da se sve to obiđe.

Bitna je briga o stablima. U nekim dijelovima grada se izuzetno brine, no čim se malo odmaknete onda se pitate kada je tu zadnji bio kamion s tehnološkom vodom i zalijevao sadnice, pa se mnoge sadnice ne održavaju.

Grad ima novca za sadnju, jedna ozbiljna sadnica od hrasta košta 1.500/1.700 kuna. Dobiju nalog da posade drvored od deset stabala. U prvoj godini se osuši njih pet, pa iduće oni opet posade. ….Shvaćate..

FILIP: Tko vas je naučio proceduri?

VLADIMIR DIMIĆ: Meni je informator bio pokojni Đorđe Rapajić, Nosonja iz Smogovaca. Završio je Šumarski faks i bio mi je savjetnik gdje i kako posaditi drvo. Znao je govoriti ‘Samo ti sadi ptičice će doći same’, čega se često sjetim.

Ljudi misle da sam botaničar i stručnjak, ne nisam, ja isto tražim stručnjake, najteže je posaditi sadnicu, ima ljudi koji žele pomoći, ljudi na razini grada koji se bave hortikulturom.

FILIP: U listopadu kreće inicijativa ‘Zasadi drvo ne budi panj’, hoće li nas požari u svijetu i ovaj u Brazilu osvijestiti?

VLADIMIR DIMIĆ: Podržavam akciju, dao sam im savjete i sam ću 27. listopada posaditi drvo. Želim probuditi klicu u svakom pojedincu da to uradi sam jer je veliko zadovoljstvo osjetiti to kada se sjedne u hladovinu ispod svog drva, a može se čovjek i objesit ispod njega kasnije…

Život je prekratak da bi ga ozbiljno shvaćali.

FILIP: Snimljen je film po vama: ‘Čovjek i drvo’

VLADIMIR DIMIĆ: Dalibor Platenik je snimio kratki dokumentarac i gledao sam ga u kinu Europa na Subversive festivalu u svibnju, onaj dan kad je bilo veliko nevrijeme i kad je tristo stabala srušeno u gradu.

O tome na kraju krajeva i pričamo, jedan veliki trud kroz niz godina može biti uništen u svega par sati. Ali se mi i dalje moramo truditi, jer drugačije ne ide.


Zanima nas što misliš ...

Ostavi komentar

Tvoja email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Gold Xmas

#legendarnihitovi

Current track

Title

Artist