Gold Takeover: Dino Jelusick

Povodom glazbenog spektakla ‘Rock The Opera’ koji će se održati u Lisinskom, ali i činjenice da je postao novi član legendarnog Whitesnakea, Dino Jelusić gostovao je kod naše Mije Elliott u Gold Officeu.

Uskoro će se održati jedan krasan projekt u Lisinskom, pjevaju se legendarne stvari, a ti ćeš biti specijalan gost: Kako se snalaziš u ovom, što ti najviše leži?

‘Show Must Go On’ je uvijek nekako bila moja pjesma, čak mislim da stilski više paše mom vokalu nego Freddieju, više je heavy. Jako volim pjevati i Rainbow, i fazu Ronnie James Deana i Joe Lynn Turnera. Baš mi je gušt to pjevati.

Hoćemo li imati priliku gledati Dina koji pjeva operu ili pjeva rock i koketira s operom?

Naziv je možda ‘misleading’ jer nema tu baš opere. Kad pomisliš na orkestar, ljudi to povezuju s klasikom. To su rock klasici zakopani u aranžmanu filharmonije i banda.

Zbog čega misliš da bi ovo bilo zanimljivo čuti?

Ako Vam nije dovoljno što 2 godine niste bili na koncertu, onda ne znam. Nažalost rock muzika je tabu tema, osim na Goldu. Svi bježe od rocka, daj nemoj, stišaj gitaru… Tu se nema što podnositi jer je muzika stvarno predivna i za više manje svakoga.

Bilo nam je jasno i od ‘Ti si moja prva ljubav’ da je javnost upoznala zvijezdu i potencijal svjetskog kalibra i da su svi oni koji su dijelili mišljenje s nama bili u pravu. Joel Hoekstra bio je tvoj dugogodišnji suradnik i poveznica sa Whitesnakeom, da li je poziv da budeš dio banda bio nešto što se dalo nanjušiti ili je bilo iznenađenje?

Apsolutno me zateklo. Band na kojem sam odrastao, nije mi bilo ni u dijapazonu želja. Kad si mali želiš biti u nekom velikom bandu, a kad se kreneš bavit’ muzikom želiš to ostvariti sam. Kad me nazvao u 2 ujutro, zanemarivši vremensku razliku rekao je da gledaju moj video i da su zaljubljeni haha i da bi Dave želio da se pridružim bandu. Sljedeće jutro na video call me nazvao i bio pravi gentleman.

Kakv je osjećaj probuditi se i uštipnuti se i shvatiti da si postao suradnik jednog od svojih najvećih idola?

Fazu štipanja sam prošao kad sam ušao u Trans-Siberian Orchestra. Pojavio sam se u toj areni i do ove faze sam upoznao više manje sve koje sam htio. Nisam bio previše euforičan, ali kad je odjeknulo u medijima, podsjetilo me na to koliko je to velika stvar.

Koja je tvoja uloga u Whitesnakeu?

Još ne znam. Dave me nazvao prije dva dana, no još nebi komentirao. U ovom trenutku nebi želio biti pjevač Whitesnakea jer je to Dave. Imam i neke svoje planove, ne samo pjevati u tuđem bandu.

Koja ti je adresa ovih dana, još uvijek Hrvatska?

Do četvrtka, onda imam koncerte u Njemačkoj, Nizozemskoj i Belgiji. Pa onda malo Danska, Grčka i Tahiti u ožujku i onda bi bilo ok pripremati se za Whitesnake.

Hoće li biti moguće ostati živjeti u Hrvatskoj kad Whitesnake krene?

U Hrvatskoj ću biti minimalno, živjet ću u busu. Ali ne na stražnjem sicu kombija nego u lijepom busu…

Život izvan Hrvatske, je li to nešto što te veseli ili plaši?

Život je na visokoj nozi, ali lijepo mi je raditi vani i živjeti u Hrvatskoj. Tu je moj dom, tu sam odrastao i tu su mi svi. Amerika i njihovo tržište mi više paše što se tiče glazbe. Tamo je malo nesigurnije.

Postoji li nešto što zamjeraš domaćoj sceni? Nešto što je na ovom području mana?

Doneseš labelu nešto što po mojim kriterijima nije žestoko, ali nije mlitvao i anemično, no njima to nije baš nešto. Na taj način režeš dio scene koji će vjerojatno ostati u undergroundu. Ne daš priliku da nešto postane mainstream. Da je Måneskin iz Hrvatske i ovisi o diskografima, svirao bi u podrumu. Ako diskografi čine scenu, onda su oni ti koji su ubili rock, po mom skromnom mišljenju.

Što bi poručio mladima ljudima koji na tebe gledaju kao na uzora i koji na svijet rock andn rolla gledaju kroz ljubičaste naočale, pomalo utopijsko i koji su puni ideala i nadanja?

Ti možeš to živjet’ ako si spreman svirati po bircevima za 50 ljudi. Nekako osjećam da je rock andn roll umro u svjetskim razmjerima. Radim u školi i vidim (k)ukuse. Djeca vole cajke, metal, Kukus i punk. U Hrvatskoj puno ljudi voli Whitesnake što je super, ali moja najdraža era, 80-e, su postale baš ‘dated’. Ma, treba jednostavno raditi ono što osjećaš. Nema smisla raditi nešto od čega ti se riga. Ljudi mene doživaljaju jako jednodimenzijalno. Ako sad napravim nešto što neće očekivati reći će prodao se. Volim i druge glazbene žanrove i projekti na kojima sam radio prije su puno širi glazbeno.

Ima nekakvo rokersko mjesto u Zagrebu di se može izaći?

Slabo izlazim jer puno radim. Ako odem odem u Hardplace, znalo se izlazit’ u Bikers, a i Vintage je super. Tamo sam tri puta napunio prostor s tribute Iron Maidenom. Jedva čekam da opet krenu tamo koncerti. Alcatraz, Rockstar… tamo sam bio stalni gost. Danas malo slabije…

Ništa sex, drugs and rock n roll?

Hard work 😀

I za kraj nova stvar:

Pjesma je, dok nije bila bezobrazno skinuta s Youtubea od strane mog bivšeg diskografa, dobila odličnu recepciju ljudi. To mi je bio dokaz da uopće nije bitno jel rock ili nije.